ode to...

petak, 16.06.2006.

nestrpljivo očekivani nastavak

http://imageshack.us

Savladavajući stepenicu za stepenicom u meni se izmjenjuju različiti ojsećaji pračeni bolnim ozeblinama. U jednu ruku osjećao sam toplinu jer sam se približavao nečemu što je u meni budilo asocijacije na dom, a u drugu ruku nelagodu jer to nešto mi se i dalje činilo nepoznatim i tajanstvenim. Nesvjesno, ruka mi je posegnula za kvakom. Koji sam ja idiot, ostavio sam stan otključan. Odmah s vrata dalo se uočiti da se radio prilično velikom stanu koji je, opet, djelovao moj, no ne u potpunosti, nekakva čudna hipoteka bila je nad njim, djelovalo je plastično to što sam osjećao prema njemu. Moj, nije moj? To sada nije bitno. Kroz poprilično dugačak hodnik ulazi se u velik dnevni boravak, pod je tu malo spušten, za dvije stepenice, tako da uz sjeverni zid imate zgodan dio namjenjen za sjedenje, a načinjen od bijelo obojenog zida i savršeno ispoliranog parketa. Kada se spustite te dvije stepenice čini vam se kao da ste u puno većoj sobi. Dnevi boravak je odavao dojam ljekarne, tu su samo bijeli kožni dvosjed, bijela fotelja, ogroman TV, prekrasan benjamin i velika slika jezera s ogromnim okvirom. Zaljubio sam se u ovu sobu, pomislivši na to osjetio sam nagli udarac ega, koji me malo razbudio i oraspoložio, stvarno imam stila. Desno od dnevnog boravka, odmah na početku, kod stepenica, nalazi se hodnik koji graniči sa spavačom sobom, kupatilom i kuhinjom. Iako malo, zbog rasporeda stvari kupatilo djeluje prostrano. Masažna tuš kabina, ormarić, veliko ogledalo, wc, umivaonik, sve savršeno, čisto, bijelo. Idealno se upotpunjuje sa modrom pozadinom. Spavaonica je jako tamna, samo jedan prozor sa teškim zastorima kroz koje svjetlost još teže ulazi, no cijeli dan nisam vidio niti zrake sunca. Otvaram prozor i podižem pogled prema nebu, a njega nema!

http://imageshack.us

Samo sivo-prljavo-bijela ploča visoko u zraku. Što je ovo? Odjednom me uhvati vrtoglavica.
8:30 Gladan sam! Ulazim u kuhinju. Svjetla je, ne znam kako ali ovdje kroz prozore ulaze zrake sunca. Obojena je nekako toplo,žuto-naranđasto. Elementi su svijetli, sve je puno elektronike, no nigdje hladnjaka. Gdje je? Sve sam preokrenuo, da bi na kraju shvatio da se nalazi ugrađen u jedan od elemenata. Gladan otvaram hladnjak razmišljajući što bi volio u njemu naći, opet nekakve čudne misli mi se zavrte glavom, no ovaj puta želudac je imao zadnju riječ i nije dozvolio nikakve analize situacije, već je tražio da stavim nešto u njega.
Hladnjak je bio pun nekakvih energetsko-makrobiotičarsko-vegeterijanskih stvari, sve složene u mutno bijele plastične posudice raznobojnih poklopaca, svaka sa svojom naljepnicom na kojoj je jasno stajalo naziv, energetska vrijednost i rok trajanja, iako jasno otisnut datum nisam prepoznao, a to se može zahvaliti mome želudcu, pod čijm sa utjecajem dograbio koliko sam god posudica uspio sa dvije ruke, te još bocu eviana koja je stajala ugodno rashlađena u vratima hladnjaka. Sve sam alge i bilje,kako bi se čovjek od toga trebao najesti, no ukusno je. Nakon kratke večere, pošto sam umirio želudac, odlučio sam malo razmisliti, pokušati umiriti i sebe. Nisam se mogao osoboditi dojma da ipak sanjam. Otišao sam u radnu sobu, iz koje se, kao i iz dnevnog boravka, izlazi na balkon, malo se opustiti. Osim mini teretane, ultraX 300, koja stoji u kutu, tu je još pisaći stol sa laptopom, velika, crna, kožna fotelja za masažu i piano. Piano? Sjedam i prije nego što sam uopće pokušao, ruke su letjele tipkama koje su stvarale ugodnu ali neprepoznatljivu melodiju. Nevjerovatno! Bogat sam, sviram, izgubljen... Zazvoni telefon! Gdje je sad on?
zvon U hodniku?!? Ne! zvon Spavaća soba?!? Ne! zvon Kuhinja?!? Ne! Fascinirala me brzina kojom sam se kretao po stanu. zvon Na balkonu?!? Evo ga!
- Halo – uspio sam izustiti sav zadihan
- Gospodine *#$%&, Vi ste? – upitao je netko poznatim glasom
- Da – Da? Tako je promrmljao ime, da samo mogu pretpostaviti da se radi o meni, ipak ovo je moj telefon, iako kad malo bolje razmislim... jedino ime koje mi izvire iz sjećanja je... Damien
- Baš mi je drago što vas čujem – zvučalo je nevjerovatno srdačno – jeli vam bolje? Nećete se valjda prehladiti?
- Ne, skinuo sam mokru odjeću – zbunjeno – a tko ste vi?
- Zar me se ne sjećate – izgovorio je to pomalo tužno – pa ja se vama sviđam – odgovori uz dječji hihot,osjetio sam da su mu se obrazi zarumenili – a i vi meni – nastala je tišina
- Ja sam Mark - nakon toga je ponovo ušutio čekajući na moj odgovor. Iako nisam htio, nešto me je tjeralo da prihvatim igru. Nakon još nekoliko trenutaka šutnje konačno sam odlučio odgovoriti
- Ah da, Vi ste onaj zgodan mladić kojeg sam upoznao na kupanju – uz lagan smješak, pokušavao sam djelovati što uvjerljivije
- Nema potrebe za takvom formalnošću, zovi me Mark- rekao je – i molim te nemoj me persirati – zvučalo je kao da se znamo godinama
Nije problem da ja njega oslovljavam sa ti, ali to što je on sebi već uzeo za pravo oslovljavati me tako malo me zasmetalo, no nisam, iz ne znam kojeg razloga, uspjeo suprotstaviti se.
- Možemo li se naći – izletjelo mi je
- Da, nadao sam se tomu – odvrati veselo, poput zatreskanog osnovnoškolca – u parku kod Magellanovog spomenika - i spusti slušalicu
Ostao sam skamenjen. Upravo sam si dogovorio spoj s muškarcem! ?!?! Opet mi je muka,moram na zrak. Krenuo sam prema balkonu, otvorio vrata, no to više nije balkon već stubište i ja silazim. Nalazim se ispred zgrade, a vani je potpuno druga slika. Sve se promijenilo. Zgrade više nisu mutne, sada se i one jasno vide, no moja postaje mutna, više mi nije dostupna. Krećem se, a kako prolazim porde nečega, to također postaje mutno i nedostupno. To sivilo koje me prati izjeda ovaj sunčani dan svakim mojim korakom. Cilje mi je predodređen, netko je već naumio gdje moram ići, oduprijeti se ne mogu, jednostavno hodam. Nelagoda, zbog straha, straha jer se ponovo krećem ka nepoznatom. Već sam pokorio pola grada ovim sivilom koje širim, a čini se da ću i ovaj preostali dio, jer mi još ništa ne govori da sam blizu mjesta gdje bi trebao doći.
10:27
Tek sada primječujem da osim Marka cijeli dan nisam vidio niti jednu osobu, niti jednog čovjeka, čudno. Ne znam zašto, no to me ovaj puta ne zabrijanjava, možda zato što je danas cijeli dan pomalo čudan, a ovo mi ne djeluje toliko važno s obzirom na to da polako osjećam u sebi prisutnost tog mjesta kojem idem...

16.06.2006. u 13:48 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.06.2006.

nastavak...

I poglavlje

http://malitrachaknade.blog.hr/

- Gospodine, je li vam dobro, cijeli ste mokar - reče stranac- što vam se dogodilo?
Nije mi bilo jasno gdje sam, kako sam tu dospio niti tko je taj atraktivan, mladi gospodin. Nešto je bilo čudno u svezi njega.
- Da, sve je uredu, valjda sam zaspao na madracu - iako ni sam nisam imao pojma što se dogodilo.
- Madrac? - gledao me je čudno- pa zar nije hladno za kupanje? -rekavši to zakopčao je svoju 'umjetnički' zakrpanu crno-crvenu kožnu jaknu .
Nisam znao što bi mu odgovorio jer snijeg je bio posvuda oko mene.
- Mala avantura- dosjetih se
- Ah, divim se vašoj hrabrosti.
Bilo mi je čudno kada je spomenuo hrabrost jer se u meni instinktivno pojavio nevjerovatan strah od koje sam se cijeli stresao!
- Jeli vam hladno? - zabrinuto me je pogledao
- Ne, uplašio sam se - molim ?!? Što ja to pričam!!!
Te riječi izašle su mi iz usta prije nego li sam imao vremena razmisliti o odgovoru. Zbunio sam se, objasnit ću mu da me nije strah, da je to samo mali nesporazum.
- Jako sam se uplašio- ŠTO!?!?!Tko je to rekao, što mi se događa???
Aaaaaaaaaa!!!! Kvragu, pakao (čudna reakcija na riječi koje pomislih, u ovom trenutku još ne pojmljiva, objasniti je trenutno ne mogu)...
- Čega ste se uplašili? - upitao me je gospodinčić proždirući me svojm znatiželjnim okicama
Laži, laži, laži, tako ti svega laži!!!!!
- Ja, ja... pustimo sada to, jako ste mi simpatični - MOLIM?!?
Tko to govori u moje ime, tko me za jezik povlači, zašto? No, iako protiv moje volje, stvarno mi se sviđao... zar sam?!? ... jebem ti... (htio sam zamisliti boga, ali sam osjetio da sam jako daleko od njega, a to me još više smrznulo)
Šokirao sam ga, jadan dečko je ostao zbunjen. Ni sam ne znam kako bih želio da reagira, htio bih se nadati da neće prihvatiti moju igru, ali nešto unutra me tjera da izgaram od želje za njim.
Osmjehnuo se, rekao hvala i otišao.
Suvišno je reći da sam bio zbunjen, ništa mi nije bilo jasno, no nisam imao vremena pokušavati nešto shvatiti u tom trenutku jer mi se mokra odjeća zalijepila za tijelo koje je polako ali sigurno poprimalo modro-ljubičastu boju. Smrzavam se! Krećem se iako ne znam kamo, prati me čudan osjećaj da se krećem kući. Začudo sat mi još radi, osam je sat i devet minuta. Ljudi me prijeko gledaju, tko bi im zamjerio, snijeg je do koljena a ja mokar šetam gradom iako slutim da se tu krije još nešto.
Noge se i dalje kreću, a ja i dalje ne znam gdje. Osjećam zgrade koje su očito oko mene no ne primjećujem ih, mutne su, a iako ne visim prozore čujem zvukove koji iz istih dopiru. I dalje hodam. Iza mutne zgrade polako se nazire izlaz iz ovog labirinta sjena. Zgrada, mala, kristalno čista koju vidim jasno kao dan. Iz džepa vadim ključ, ruka je brzo otipkala ulaznu šifru na vratima, nisam je upio zapamtiti, bit će problema ako ponovo budem morao ulaziti u zgradu. ?!? Otvaram sandučić, računi, računi, računi, nema im kraja, kao da me dugo nije bilo, što je zanimljivo, jer uopće ne prepoznajem ovo mjesto. Penjem se gore....

01.06.2006. u 10:38 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 30.05.2006.

moj pokušaj pisanja romana jednom davno započeo je ovako...

radni naziv bio je

'samsada'

... u nastavku slijedi....

malitrachaknade.blog.hr/

Dong! Čulo se sa žuto obojenog zvonika. Prvi zvuk koji je nadglasao tišinu grada. Buka auta, tvornica, razbijanje boca, krikovi...
Hladni vjetar puhao je točno u lice i donosio sa sobom čudan miris, miris crnih oblaka, koji svojom težinom tlače zrak. Sve se doimalo udaljeno, čak i ruke kojim je ovo pisao djelovale su nekako ne povezano s njegovim shvaćanjem. Želudac mu se nije prestajao okretati. Osjećao je taj pritisak, ravno na stomak, kroz želudac u mozak, iz mozga u želudac, pritisak od okoline, pritisak od samog sebe, pritisak od tog mirisa koji najavljuje crne oblake.
Plašljive zrake sunca lagano i nečesto su se izmjenjivale s tim teškim crnim oblacima... Nedovoljno jako da bi ga spasile.
Teško mu je, loše mu je, blijed je, oči su mu krvave i drži ogroman kamen. Drži jako velik kamen na sredini mosta. Na sredini mosta pod kojim je tekla hladna, brza, prljava rijeka. Drži jako veliki kamen. Da, ne, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne, novčić!!! Odložio je kamen na ogradu, zavukao ruku u džep i izvukao novčić. duboko je udahnuo te bacio novčić u zrak. Nije ga uhvatio, pao je u vodu! Odluka je ostala na njemu, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne. Skinuo je patiku i ugurao nekakv komad papira u nju. Prešao je ogradu, ponovo primio kamen i skočio.
Kamen ga je povukao pod vodu, uši su mu pucale, ništa se nije vidjelo, od nemoći je mahao nogama no nije htio pustiti kamen. Pokušavao je udahnuti vodu, ali organizam mu nije dopuštao. Pritisak u glavi je postao toliki da je mislio da će eksplodirati. I dalje je tonuo. Progutao je ogromnu količinu vode, a ipak ni kap nije ušla u pluća iako se svim silama trudio suprotno. Shvativši da se tako ne može ubiti pustio je kamen i krenuo prema površini. Ironija, Ponestalo mu je zraka. Obrat. Bio je previše okupiran grabljenjem vode rukama i nogama, pokušavajući se spasiti, tako da je vitalne funkcije ponovo prebacio na autopilot, ne razmišljajući o njima. Ponestalo je kisika u krvi, srce šalje poruku mozgu, mozak šalje poruku plućima, put prema želudcu se zatvara, a otvara put prema plućima, pluća se pune vodom, dolazi do gušenja.
On je mrtav!
Nakon nekog vremena uspio je doći do površine, no prekasno. Nije uspio ubiti se, nije uspio preživjeti, mrtav je...

malitrachaknade.blog.hr/

nastavak slijedi...


update s ICQa
kao odgovor na pitanje

samsada ti je vječni krug rađanja i umiranja, indijsko vjerovanje u reinkarnaciju, tak neš, ako se dobro sječam
sheet (04:33 PM) :
a taj naziv sam stavio jer je zamišljeno da protagonist proživljuje pakao, moju viziju pakla
mnml (04:33 PM) :
wow
sheet (04:33 PM) :
onako kako ga ja doživljavam
mnml (04:33 PM) :
kk si ti smArt
sheet (04:34 PM) :
da iznova umire i rađa se kao druga osoba
sheet (04:34 PM) :
u potpunoj nemogućnosti da kontrolira svoje želje,nagone i osjećaje
mnml (04:34 PM) :
btw znAm shtA je reinkArnAcijA ;-)
sheet (04:34 PM) :
Pakao je zapravo sušta suprotnos naših želja
sheet (04:34 PM) :
i on tu suprotnost proživljava iz dana u dan
mnml (04:35 PM) :
mozhd nije
mnml (04:35 PM) :
mozhd jA zhelim pAkAo ;-)
mnml (04:35 PM) :
:-D
sheet (04:35 PM) :
:-)
sheet (04:35 PM) :
ako ga želiš, nećeš ga dobiti i to će biti tvoj 'pakao'
mnml (04:36 PM) :
kontAm da ti u biti prewishe rAzmishljAsh :-)
sheet (04:36 PM) :
baš tako
sheet (04:36 PM) :
tj jesam prije
sheet (04:36 PM) :
kad sam vremena imao

30.05.2006. u 16:11 • 6 KomentaraPrint#

petak, 26.05.2006.

petak, Bog, pakao i t-com

petak je, 22:o6, ja sjedim zatočen u zgradi t-coma, još je sat vremena ispred mene, pa da ga iskoristimo kvalitetno...

samo trenutak molim, uletio mi je poziv...

ispričavam se na prekidu, al morao sam se javiti...

o čemu čemo večeras?

hm, zadnjih par dana sam malo pod nekim vjerskim dojmom, neke pjesmice su mi u glavi...
jedna od njih je i svakako ova:

Nedodjija BB

Čudiš se zašto me ponovo vidiš
To sam ipak ja tvoj pali anđeo
Tvoj prognani sin onaj sa mnogo imena
Beliog, Asterox, Belfabio, Aplexas, Mefistopulos, Satana
Sećaš se zar ne, ti i ja imamo jedan hitan razgovor starće
slušaj me dobro sada

Pa kako si stari, šta ima novo, vidim i dalje ti je duga brada
Vidim ti sve zvezde u očima a pogled ne spuštašh do hada
Gadna tama tamo vlada, nedodjija bez broja
Ljudi raznog kova i boja, sve do ognja sumpora i gnoja
čeda tvoja čijih se duša gnušaš više ne mariš
kockari, kuvari, lake žene, spletkari, velikani, mali
daj stari batali ti tvoje milo za drugog
ako su oni slike bogove bacam u djubre trozubac i rogove
gledaj Danteove prepune krugove, protuve, uhode
ubijaju bracu, varaju drugove, gledaju u lopove,
savest ih ne ugrize jer su oni ugrizli nju-kapiš?
ne veruju u tebe a ti slepo veruješ u njih
tvoje oči su bez zenica, prazna su tvoja nadanja,
čovek je naopaka stvar od Adama do Sadama
pada na kolena da oproštenja budu izmoljena
licemeran pod ikonom koja nikad ne beše voljena
Hirosima i Nagasaki, Sodoma i Gomora godinama je onima
a ti tražiš zlo u demonima
tvoja deca pakosna, tvoja deca nakazna...
samo je priča jalova da to naučiše od djavola
tebi je tako lakše sve dok ti ne taknu ponos
tad ognjiš po njima, potop, goli otok, il neki moderni otrov
gde ti je stalno taj otpor zar to ne može strože
non stop prave pizdarije, pa u crkvi kažu izvini bože
sinoć sam tuko ženu i jebo komšijinu ćerku znaš,
sin mi se bode u venu pa pravim sranja dok stvari ne krenu
reci šta ću im onda ja, kad sami rade sva ta zla
hoću da kažeš mi da znam

Moj pali andjele, moj otrove ne proklinji proklete
istine su često skrivene ispod maske stvarnosne
možda ovamo šalju kamenje no ne iz zle namere
nego iz zle navike, oni su pale prirode, jadne figure zemljane
već su dovoljno kažnjene, nemoj ih mrzeti sine
imaju svoje razloge, samo slede nagone, ispod te fasade kamene
sijaju dečja lica čista poput Deve Marije
na kraju je ipak kajanje, svaka duša samnom spaja se
svaka duša meni vraća se, zato praštam sve
zato što ne znaju da su loši, loše time briše se
zato činim sve da jednom......
Ma daj ućuti gadim se pokreti naivnih, jadnice,
mene si prognao a njih voleo, samo ih gledaj
samo ih gledaj jednom u pakao, ja ništa tu nisam ni takao
ne praštaš ti jer ne znaju šta čine nego jer ne znaš šta da činiš
sve što umeš je da sliniš za njihovim lažnim izvini.
Važnim te čini što te stvorove samo maziš i pizdiš
jer duboko u sebi znaš da treba da ih zgaziš i slistiš
priznaj to sebi nikad te nisi voleli, nikad iskušenju odoleli
samo sebični porivi, u njihova usta stavljaju molitvu
kakvo kajanje, njihivo kajanje samo je tvoje maštanje
priznaj njihovi sveci su meci, njihova ikona je prihod
pa je slika ishod samo šarada ništavna.
Na kraju bacanje novčića, glava ili sveto pismo
i tek tada ti se vrate kad nemaju drugi izbor
inače im samo smetaju tvoje zapovesti sa vrha
najradije bi mi oteli trozubac i proboli ti prsa
njima je sve zdravo za gotovo, tek kada je gotovo kažu ti zdravo,
a tebi to nije pravo pa kažeš da kriv je djavo,
priznaj to sebi, šta je sad to, suza u ocima,
jadni patetični skote tamo ti je koćnica
zakoči svoj bol već jednom, ispravi grešku kosmosa
povuci osigurać, pokreni smak sveta skloni ga
pa bar jednom po govnima prospi hajde sad vuci ga
ne hrli ka meni rukama nisam ti ja uteha
mrzim te koliko i oni sam si u mukama
ali barem imam skrupula da ti kazem sve to u lice
povuci osigurač, pukni bičem, ubij ubice,
ubij ubice, prokletniče ubij ubice

Marchelova pjesma


i tako i mene vuče na razmišljanja o bogu i vjeri i crkvi i svemu tome što je sada kul u posljednje vrijeme, ipak ono sad je Da Vinciev kod skroz in...

pa bi moj post glasio ovako

Svi mi otprilike znamo 10 božjih zapovijedi, 5 crkvenih zapovijedi, zapovijed ljubavi, 7 glavnih grijeha i sl. ali ako ste ikada pozornije čitali onaj mali molitvenik koji smo dobili mogli ste uočiti i neke simpatičnije naputke, naravno formirane u obliku zabrana, pa tako jedna od njih kaže da moramo paziti na svoje zdravlje, što je u uskoj svezi s poštivanjem prometnih propisa, pa me zanimalo koliko je puta potrebno preći preko neobilježenog pješačkog prijelaza ili kroz crveno(to je pak drektno ugrožavanje vlastitog života, a time i zdravlja) da bi se zaradio put u pakao. Postavlja se pitanje kategorizacije grijeha te koliko mi kredita imamo kod Boga?

Kako bi kategorizirati grijeh?
To je zapravo subjektivno pitanje. Svatko do nas bi to možda drugačije kategorizirao. Dante je recimo u posljednji krug stavio izdajnike, ako se ne varam, ja bi stavio silovatelje, dok bi netko stavio teroriste .. itd.

No ako se oko nečega možemo složiti, onda je to općenita definicija grijeha, s kršćanskog stajališta, ili sa stajališta našeg društva koje je opet velikom većinom kršćansko, grijeh je čin koji zasobom povlači sankcije u vidu pakla, zapravo je pakao sinonim za kaznu.

Kako se zapravo dolazi u pakao, to mene u biti zanima? U startu bi htio odbaciti sliku pakla kao vječnog ognja te ga definirati kao što jeSartre rekao, kroz ljude. Glupo je naime, pomisliti da bi nekakav sado-mazohist patio kada bi bio osuđen da se peče sa drugima čitavu vječnost. Pakao je zapravo sušta suprotnos naših želja. Pakao je bubica ubačena u naš mentalni sklop tvoreći nam privid svega onoga što ne želimo, takav bi on bar po mom mišljenju trebao biti da bude efikasan, on zapravo kao mjesto ne postoji.

Vidim pakao zapravo kao metodu zastrašivanja, jer kad bolje razmislimo Bog je taj koji prašta, naravno ako se pokajemo, a zastrašeni samim pogledom na pakao, u trenutku apokalipse, kada dođe posljednji sud, tako reći, pred vratima pakla, svi će se pokajati.

Sad se pitate što je sa ljudima koji nakon velikih nedjela, ubojstava, svih slučajeva kršenja tuđih sloboda i Božjih zakonika, ne osjećaju grižnju savjesti?

Kod ljudi koji uopće ne osječaju krivnju, koji ne mogu pojmiti samo nedjelo,uopće nema grijeha, jer svoj čin ne doživljavaju kao ništa loše, oni su praktički samo oružje u tuđim rukama.

najbanalniji primjer:
imamo tri osobe, osobe A i B na zgradi i osobu C ispred zgrade. Osoba A gurne osobu B koja sa zgrade padne i usmrti osobu C. Da li je osoba A kriva za ubojstvo osobe B, a osoba B za ubojstvo osobe C ili je osoba A kriva za oba ubojstva. Kako netko može biti kriv ako ne posjeduje niti kontrolu nad događajem, nikakvu namjeru niti svjesnost zločina nakon što je počinjen...

Po mom mišljenju grijeh je subjektivna stvar, tj. grijeh je grijeh ako ga mi takvim doživljavamo.

Isto vrijedi i za životinje, djecu, ljude koji ne mogu mentalno funkcionirati, jer je vjera misaona stvar, duhovna, subjektivna, ti su ljudi zapravo takvi donešeni na svijet, takvi su od Boga stvoreni, tako reći njegova krivica i odgovornost...

Od vremena kada sam ja dobio svoj molitvenik dogodilo se mnogo toa, a najponosniji sam na odstupanje od čina vjere


Vjerujem čvrsto sve što je Isus Krist učio i što sveta katolička crkva predlaže vjerovati, jer si to objavio Ti, Bože, koji si nepogrešivo istinit. U toj vjeri želim živjeti i umrijeti. O Bože, umnoži moju vjeru!


Drago mi je što nisam više mala "ovca" u stadu, ali to ne znači nužno da Bog više nije moj pastir, već da ja nisam njegova ovca. Ako i postoji, moj se odnos s njim zasniva na mnogo dubljoj komunikaciji od molitve...

The supreme being doesn't need to communicate with me... he knows in me...

... no možda ja tako samo podilazim sebi, možda je čin molitve i odricanja iskazivanje nekakvog poštovanja... ne znam... znam samo da su me naučili da Ga se bojim i od toga ne mogu pobjeći...

samo mali update

Sec i Bludnica su me iznenadile komentarima koji su konkretniji nego što sam očekivao, ovo sam ja napisao tak bzvz, prema nekim svojim shvaćanjima koja već dugo nisam preispitao, al sad ste me vas dvije ponovo navele na razmišljanje.
samo bi još htio dodati jednu rečenicu F.Bacona

Čovjek unosi više reda i jednakosti u svijet,
nego što ih u svijetu ima...

mi tražimo neku logičnost u svemu tome kako bi popunili tu želju za nekim Vrhovnim bićem, kako bi svemu dali smisao, kako bi pripisali neku logičnost našem postojanju, kako bi živjeli po pravilima, koje samo sami zacrtali ili koja su nam dana, jer besciljno nam je teško...

Postojati jednostavno znači biti tu! A mi svim silama želimo ispuniti to postojanje... na ovaj ili onaj način, dati mu smisao i konačni cilj, želimo znati dokle idemo i treba nam netko da nam garantira da ćemo tamo stići!

26.05.2006. u 21:56 • 12 KomentaraPrint#

subota, 13.05.2006.

...malim dijelom sebe On meni daje veličinu...

spletom čudnih sila opet sam se uhvatio da listam po svojim starim tekam i evo što sam iskopao...
jedan uradak mladog nadobudnog, ali talentiranog autora:

Image Hosted by ImageShack.us


Jeli ova tema slobodna?



I dok sunce, odašiljeći svoje zrake grije zemlju, uzrokuje opetovane reakcije neugode... ja pišem...
Metabolizam mi usporava, arterije se šire, crven sam, vruće mi je, znoj se poput rose raširio po mojim leđima lagano privlači košulju... to će ostaviti nezgodnu mrlju...
U ustima držim metalni vrh olovke koji u dodiru sa zubima izaziva neugodan osjećaj... poput ovog prisilnog pisanja! Ja nemam ideje a ipak pišem... bolje od tebe, nije da se hvalim, ali istina je.
Iskreno, nemam pojma zašto i kako se to događa. Možda zato što imam "ono nešto", "ono" što imaju i "oni", "ono" što vi nazivate darom!
Teško mi je pisati o sebi, vjerovatno zato što se ne poznam, a opet, sve što pišem zapravo je o meni, i svaki dio, dio je mene i možda baš zato, to, nešto, nekad, ispadne dobro!

Htio bi znati kako drugi pišu... ne ono što misle da mi mogu reći, već ono nešto u njima. Taj osjećaj, koji je tu, taj osjećaj koji kroz svoju malenkost(malim dijelom sebe On meni daje veličinu) pokušavaju pretočiti u materiju...

Mi smo samo medij kroz koji ta ljubičasta energija prolazi, katalizatori tog fascinantnog procesa prelaska "onog nečeg" u ovo...

Zašto ljubičasta?!? Ispričao bi vam tu priču, ali nije moja...

Zanima me hvataju li i drugi misli, vrhove ideju u svojoj glavi ili tu konfuziju dijele samo neki...
Cilja li itko stilske figure ili jednostavno teku, trude li se neki previše? Pišu i pišu, razmišljaju dok pišu... pisanje nije posao, tu nema radnog vremena... pišeš kada te pukne špica.. bar ja tako radim...

Ja pišem, kao što dišem... duboko, a ne površno, drugačije ne znam. I paralelno sa razvojem, dišem sve dublje, kapacitet pluća mi je sve veći, trebam više kisika, jedino što me koči je ta prokleta astma... ponekad se zakašljem kad poželim udahnuti više nego što mogu...

Za kraj me samo zanima, koliko je nečeg napisanog dosta da tvori nekakvo djelo?
Vjerovatno je dosta onda kada u te iste riječi unesete mali dio sebe, tek toliko da spoznaju novi dio vas...


Tako sam bar ja na to gledao onda.

13.05.2006. u 13:01 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2006  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

once again...

nakon više od godinu dana neaktivnosti, probat ću reanimirat moj mali, prašinom ugušen kutak

Help me find
my long lost mind...
on my way to insanity
I'm loosin' my breath
rapidly



način komunikacije:
kishicaa@hotmail.com

iz antologije mojih škrabotina

ukoliko netko, nekada bude netko čitao ovaj moj pokušaj pisanja romana,
kronološki slijed

moj pokušaj pisanja romana

poglavlje prvo
poglavlje drugo



*****

Pepeo u oku, nastao nakon
iskre
inspiracije
moje riječi nisu čiste


*****

propast mi najavljuju kapi kiše
sve su glasnije a tiše
i sve ih je manje, a sve više
i svaka kida dio razuma i
ostavlja deliri
koji poput zaraze se širi